Projektiranju dekorativne vanjske rasvjete primjenjene u krajobraznoj arhitekturi, nerijetko se pristupalo čisto tehničkim pristupom. Ovim člankom pokušat ćemo prezentirati potrebu za sinergijom ekološkog, arhitektonskog, povijesnog i tehničkog aspekta. Također, uzimajući u obzir ekološko zagađenje, navest ćemo principe koje treba primijeniti kako bi izbjegli svjetlosno zagađenje.

Pošto je ekološki pristup jedan od najvažnijih kod projektiranja dekorativne vanjske rasvjete, neizbježno je govoriti o uštedi el. energije, te o povezanosti eliminacije svjetlosnog zagađenja pravilnim izborom rasvjetnih tijela. U članku se daje osvrt na norme i preporuke kod projektiranja dekorativne i pejzažne rasvjete.
Za rasvjetno rješenje podrazumijeva se da mora zadovoljiti različite koncepte, ljude, gradove, ulice... Rasvijetliti znači udahnuti život u prostor i ljude, no time ne smijeno nametnuti svjetiljku u prvi plan, tj. skrenuti pažnju sa samog zadatka koji rasvijetljavamo.
Jedna od osnovnih ideja pri projektiranju pejzažne i parkovne rasvjete, jest koristiti jednu dizajnersku liniju svjetiljaka, sa različitim svjetlotehničkim rješenjima, tj. različitim izvorima svjetla, odn. optika (asimetrična, širokosnopna, usmjerena optika ili optika za uličnu rasvjetu ili biciklističke staze), te različitim aplikacijama: jednostruki ili dvostruki snop svjetla, ovjesna, zidna montaža na konzolu  ili montaža na rasvjetni stup, kako bi ukrasili i oživjeli krajolik, park, povijesni objekt ili modernu arhitekturu.
Kompleksnosti svjetlotehničkog rješenja, pridonosi i beskonačna raznolikost biljaka. Raznolikost vrsta biljaka i međusobne povezanosti između različitih prirodnih elemenata nazočnih u zelenilu su čimbenici koji stvaraju široko mnoštvo svjetlosnih problema čak i unutar samo jednog vrta. Ispravno osvjetljenje može u tu svrhu biti određeno uzevši u obzir slične kriterije za stabla s istim osnovnim oblikom.
Normalne aktivnosti obnašane vani zahtijevaju niži nivo rasvijetljenosti od rasvjete interijera. Dodatni zahtjev koji moramo uzeti u obzir kod vanjske rasvjete, jest da je svaka rasvijetljena površina promatrana iz aspekta prirodne svjetline neba i tamnog okruženja. Pod tim okolnostima, dobri rezultati ostvaruju se niskom rasvijetljenošću, odn. samo sa par luxa.

Kod vanjske rasvjete sjajnost (luminancija) reflektirana od rasvijetljene površine ima veći značaj od svjetla koji je usmjeren na površinu. Sjajnost (Luminancija) je sjajnost rasvijetljene ili svjetleće površine, kako je vidi ljudsko oko, a ovisi o sjajnosti materijala.
Osvjetljenje netransparentne površine, reflektiraju jedan dio svjetlosnog spektra, a drugi apsorbiraju. Omjer između količine reflektiranog i apsorbiranog svjetla izražen je indeksom koji nazivamo reflaktancija (reflectance), a ovisi o karakteristikama materijala i njegovoj boji.
Mogućnost oka da se prilagođuje na više ili manje razine sjajnosti, naziva se adaptacija. Mogućnost adaptacije ljudskog oka kreće se unutar omjera sjajnosti od 1:10 milijardi. Trajanje procesa adaptacije ovisi o sjajnosti na početku i na kraju procesa. Adaptacija na manju sjajnost traje dulje od adaptacije na višu sjajnost. Proces adaptacije omogućuje složena mreža ganglija-živčanih stanica, koje prenose informacije do mozga.

Kod vanjske rasvjete, a naročito kod dekorativne pejzažne i rasvjete parkova i šetnica, moramo voditi računa da je svaka pogreška daleko vidljivija i kritičnija, pošto se manifestira kao izravni utjecaj na prirodni okoliš. Ne vodeći računa o svjetlosnom zagađenju, utječemo na biološku raznolikost objekta koji osvjetljavamo, rastjerujući ptice i kukce. Ne vodeći računa o prirodnim kontrastima drveća i raznog raslinja, zanemarujemo prvobitnu funkciju biljne raznolikosti tog pejzažnog segmenta, te dovodimo u pitanje razlog za postojanje tog bilja, a naročito rasvjetljavanja istog.